Ukupno prikaza stranice

četvrtak, 21. srpnja 2011.

RASTAVA - SKRBNIŠTVO - ALIMENTACIJA - PROBLEMI S INSTITUCIJAMA - PRESUDE

Marijana Matković
vjesnik.hr
12.06.2011.
Stručnjacima u centrima za socijnalnu skrb, obiteljskim centrima i savjetovalištima »najdraže« je kad imaju posla s ocem koji je zlostavljač, ne želi se brinuti o djetetu i sudjelovati u njegovu odgoju, ni fizički niti materijalno. Tada postoje pravila postupanja i njih se mogu držati.
No kad je pred »sustavom« otac koji se želi brinuti za dijete, redovno plaća uzdržavanje i želi se s majkom dogovarati o tome da bude prisutan u djetetovu životu, a ona na to ne pristaje, čovjek je jednostavno nemoćan. Prevladavaju predrasude, rodni stereotipi i dominacija žena koje na temelju vlastita iskustva ili iskustva žena s kojima surađuju u praksi, takvog oca jednostavno ne žele vidjeti.
Tvrdnje su to roditelja, uglavnom očeva, iz Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo, čijih je 20-ak volontera u gotovo dvije godine djelovanja primilo oko 800 poziva i e-poruka onih koji se susreću s takvim problemom.
Poseban su problem, upozoravaju očevi, manipulacije majki koje neopravdano prijavljuju bivše partnere za obiteljsko nasilje. Prema procjenama stručnjaka iz nekoliko sigurnih kuća u koje se sklanjaju zlostavljane žene s djecom, među onima koje prijave nasilje i dođu u kuću ima oko deset do 12 posto majki koje su lažno prijavile, nerijetko uz »podršku« struke
»Većinom su u pitanju očevi, ali 20 posto kontakata su majke i moramo priznati da se i one, u situaciji kad je otac dobio skrbništvo nad djetetom, a one pravo susreta nekoliko puta na tjedan, susreću s istim problemima. Inače su njihovi problemi klasični: ne mogu ostvariti pravo na alimentaciju, otac se ne brine o djetetu…«, kaže Oliver Čanić, predsjednik Udruge. Glavni je problem očeva pak dugotrajni sudski postupak u kojemu se odlučuje kome će dijete biti povjereno nakon razvoda, koji na zagrebačkom Općinskom sudu u prosjeku traje tri do četiri godine, kaže Čanić.
Cijelo to vrijeme na snazi je privremena sudska odluka o tome koliko otac može viđati dijete i kad, na temelju preporuke centara za socijalnu skrb ili psihologa iz obiteljskog centra. Najčešće dva puta na tjedan po dva do četiri sata, prečesto bez jasno utvrđenih pravila o tome gdje otac preuzima dijete, gdje se druženje događa i slično, dok o vikendima ili ljetnim praznicima gotovo da nema govora. U slučaju kad postoje neriješeni partnerski odnosi, upravo je viđanje oca s djetetom jedna od najčešćih prigoda koje majka ili članovi njezine obitelji koriste za manipulaciju djetetom. Tako je, na primjer, mnogo očeva kojima majka treba dovesti dijete na druženje i ostaviti ga dva sata, a ona to učini samo formalno: dovede ga na desetak minuta u park i objasni da moraju ići, kaže Čanić.
Problem je i u tome što sud rijetko želi prihvatiti da je roditeljima koji »razmjenjuju« dijete tijekom tih redovnih posjeta potreban nadzor kako bi se spriječili i verbalni i fizički napadi majke ili članova njezine obitelji na oca zbog neriješenih problema, tijekom kojih najviše trpi dijete, upozorava Antun Stare, jedan od roditelja. Prema odluci suda, on po dijete odlazi u dom u kojemu živi s majkom i njezinim roditeljima, što nikada nije prošlo mirno, kaže.
»Bio sam u situaciji da me doslovno istuku. Policajci koji su došli na očevid prihvatili su njihove navode i prijavu, djevojčin otac i ja prenoćili smo u zatvoru. Nakon svega, on je na sudu ipak iskreno izjavio da ga nisam napao nego da je on reagirao burno jer inače burno reagira kad je južina«, kaže Stare.
Da apsurd bude veći kako se jedan postupak vodi pred prekršajnim, a drugi pred obiteljskim sudom, on je pred obiteljskim sudom i dalje čovjek koji treba dokazivati da je bio napadnut. A da sve bude besmislenije, pobrinuo se opet »sustav«: otac je zbog nemogućih situacija pri preuzimanju djeteta tražio da ne mora odlaziti po dijete u kuću u kojoj ono živi nego da ga majka dovodi. I zbog toga zaradio opomenu suda, jer – »ne želi surađivati«.
Kad je pak zatražio da se odredi mjera nadzora nad preuzimanjem djeteta – što u praksi rade socijalni radnici ili psiholozi koje dodijeli centar za socijalnu skrb – odlučivanje o nadzoru trajalo je od veljače do kraja prošle godine. I tada je dobio samo povremeni nadzor, na koji se majka žalila.
Neki očevi mogu biti poslužiti kao bankomati, ali ne i za druženje s vlastitom djecom, ako majka tako odluči
»Čak i kad je sa mnom bila osoba iz nadzora, nisam mogao dobiti dijete, ali majka zbog toga nije odgovarala. I nitko ne razmišlja o tome da sam dijete od srpnja prošle godine do travnja ove vidio jedva tridesetak sati ukupno«, kaže naš sugovornik. Apsurdima u njegovoj, ali i pričama drugih očeva, tu nije kraj.
Tako je, na primjer, sutkinja pri utvrđivanju visine alimentacije u slučaju razvoda Olivera Čanića (a na to upozorava još nekoliko roditelja) odluku htjela donijeti na temelju bruto plaće, iako on dobar dio toga iznosa ne vidi. Antunu Stareu određeno je pak da na temelju zakonski procijenjene minimalne alimentacije za jedno dijete od 902,87 kuna na mjesec plaća 900 kuna, pa je dobio žalbu majke na 2,87 kuna razlike. A do kraja postupka u kojem treba biti donijeta odluka o skrbi nad djetetom i o tome koliko će ga viđati i koliku alimentaciju mora plaćati moglo bi se dogoditi da plati i zaostatke i kamate.
»Kako očevi cijelo vrijeme postupka plaćaju uzdržavanje prema privremenoj odluci suda, u slučaju da je konačni iznos viši moraju platiti i zaostatke za dvije ili tri godine koliko je trajao postupak. Na to plaćaju zatezne kamate i dodatnih pet posto iznosa koji je zakonom određen kao – dodatna zaštita?!«, kaže Oliver Čanić. Istodobno, ne razmišlja se o tome tko bi trebao sudjelovati u troškovima putovanja kad majka preseli dijete u drugi grad i ne bi li te troškove trebali podijeliti.
Poseban su problem, upozoravaju očevi, manipulacije majki koje neopravdano prijavljuju bivše partnere za obiteljsko nasilje. Prema procjenama stručnjaka iz nekoliko sigurnih kuća u koje se sklanjaju zlostavljane žene s djecom, među onima koje prijave nasilje i dođu u kuću ima oko deset do 12 posto majki koje su lažno prijavile, nerijetko uz »podršku« struke. Centri za socijalnu skrb, tvrde u Udruzi, prečesto donose ocjenu samo na temelju razgovora s majkom i djetetom, ili samo s majkom, pri čemu otac ni ne dobije prigodu odgovoriti.
»Očevi su pak u takvoj situaciji unaprijed osuđeni kao nasilnici i kao takve ih se tretira i pri donošenju odluke koliko će viđati dijete«, kaže Slaven Rukavina, otac koji je nedavno oslobođen optužbi. Majka nije odgovarala za to što ga je lažno prijavila, što je i inače slučaj, kažu u Udruzi. Majke najčešće ne odgovaraju ni kad se ne odazovu mjeri obveznog vještačenja roditeljskih kompetencija, kad ne dostave odgovarajuću dokumentaciju ili kad se ne odazovu sudu (što je često i sa stručnjacima centara za socijalnu skrb), pa postupak zbog toga traje dulje.
Slično, neravnopravno i nepravedno, se tretiraju i očevi roditelji, djed i baka, kao i ostatak obitelji, ako je otac taj koji nakon razvoda ne živi s djetetom. Žele li viđati dijete tijekom razvoda, oni sudu podnose poseban zahtjev i centar za socijalnu skrb procjenjuje jesu li podobni i preporučuje kad i koliko će viđati dijete. Za majčine roditelje takve obveze nema.
Zbog svega spomenutog, Udruga već dulje vrijeme predlaže da se postupci odlučivanja o povjeravanju djeteta na skrb i oni o njegovu viđanju standardiziraju, kao i sadržaj mišljenja i preporuka koje pri odlučivanju sudu daju stručnjaci. Također, žele da se u praksu razvoda i odlučivanja o skrbi nad djetetom unese i obveza izrade plana roditeljstva, kao prva stuba na kojoj bi se roditelji trebali dogovoriti o obvezama i pravima vezano uz dijete.
Bila bi to pisana izjava u sklopu koje bi roditelji podijelili blagdane, praznike i rođendane na parne i neparne godine i tako odredili koje ih godine dijete provodi s ocem, a koje s majkom, obvezali se na razmjenu informacija o vrtiću ili školi, zajedničko odlučivanje o budućnosti djeteta, kao i da će mirno rješavati međusobne sukobe, tako da mu ne štete. To bi podrazumijevalo i obvezu da djetetu ne govore ružno o drugom roditelju, što bi, vjeruju, stručnjacima olakšalo stvaranje jasnije slike o tome koji roditelj može i želi zadržati dijete izvan roditeljskih svađa i omogućiti mu da što lakše prebrodi odvajanje od drugog roditelja.
Od tri nadležna ministarstva u kojima smo zatražili očitovanje na te priče (Ministarstvu obitelji, Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu pravosuđa), odgovorili su nam samo iz Ministarstva obitelji. Njihovi predstavnici, kažu, uključeni su u rad posebne radne skupine koja razmatra potrebu izmjena Obiteljskog zakona u segmentu koji se odnosi i na ove probleme, a svemu bi trebala prethoditi sveobuhvatna analiza stanja.

»Ni ovo ljeto nećete vidjeti dijete«

1. Dijete je povjereno na zajednički život majci narkomanki, otac odlazi u centar za socijalnu skrb pitati zašto. Socijalna radnica odgovara: »To što je majka narkomanka ne znači da je loš roditelj«.
2. Dijete su povjerili majci alkoholičarki. Objašnjenje psihologa koji je inače majčin liječnik: »Dijete će je motivirati da se liječi«. Majka je nekoliko mjeseci kasnije nožem izbola dijete, koje je pukom srećom preživjelo. Centar za socijalnu skrb dijete smješta u dom, a ocu je trebalo gotovo dvije godine borbe da počne živjeti s njim.
3. »Djevojčice u dobi između tri i šest godina treba povjeriti majci zbog spolne identifikacije…«, česta je tvrdnja iz vještačenja psihologa; očevi se pitaju što je s muškom djecom te dobi – znači li to da se oni prema toj logici trebaju povjeravati očevima?
4. Otac odlazi u Centar prijaviti da mu djetetova majka onemogućava viđanje djeteta, a i onda kad ga uspije vidjeti u njezinoj prisutnosti, ona ga vrijeđa, ponižava, napada. Socijalna radnica mu odgovara: »Dogovorite se s djetetovom majkom, mi smo tu nemoćni«.
5. Sutkinja zaključuje raspravu i saziva ročište za objavu presude. Otac iščekuje ročište jer prema prijedlogu centra dijete će moći spavati kod njega svaki drugi vikend te provoditi zimske i ljetne praznike. Nekoliko dana prije ročišta sutkinja naziva očevu odvjetnicu i traži da otac pristane na subjektivnu preinaku tužbe, jer je nakon dvije i pol godine trajanja postupka sutkinja shvatila da je tužiteljica, djetetova majka, pogrešno postavila tužbu. Prema Zakonu o parničnom postupku, očeva odvjetnica ne pristaje na ucjenu. Na ročištu za objavu presude sutkinja govori ocu: »Budući da niste pristali na subjektivnu preinaku tužbe, ni ovo ljeto nećete vidjeti dijete«.

Nema komentara:

Objavi komentar